Skupština Gradske opštine Zvezdara, kojom je predsedavao Aleksandar Eror, predsednik Skupštine, je na sednici održanoj 17. decembra 2019. godine, na predlog Odborničke grupe „Napred Srbija”, donela Odluku o pokretanju inicijative za utvrđivanje naziva parka u Mirijevu koji se nalazi između ulica Mirijevski venac, Radivoja Markovića, Grge Jankesa i Petrarkine, kao i Odluku o pokretanju inicijative za postavljanje spomen obeležja u istom parku.

Donetim odlukama se pokreće inicijativa da ovaj park bude nazvan po Teodoru Jankoviću Mirijevskom i da u njemu bude postavljeno spomen obeležje posvećeno ovom poznatom filozofu, prevodiocu, pedagogu i reformatoru srpskog i rumunskog školstva koji je bio poreklom iz Mirijeva.

O Teodoru Jankoviću-Mirijevskom

Teodor Janković – Mirijevski rođen je 17. aprila 1741. godine u Sremskoj Kamenici. Bio je filozof – racionalista, prevodilac, pedagog i reformator srpskog i rumunskog školstva u Habzburškom carstvu, a zatim i u Rusiji. Potiče iz imućne porodice koja se iz unutrašnje Srbije doselila u selo Mirijevo kod Beograda početkom XVIII v. u Sremsku Kamenicu. Školovao se prvo u rodnoj Kamenici (Trivijalna škola), zatim u Karlovcima (Latinska škola), a filozofiju je završio u Beču kod Jozefa fon Zonenfelsa, profesora političkih nauka i teoretičara racionalističke filozofije. Nakon školovanja ostaje u Beču, u službi izvesnog pukovnika Feketija, onda je u Temišvaru bio sekretar episkopu Vićentiju Jovanoviću Vidaku.

U osamnaestom veku, dobu racionalizma, došlo je do procvata građanske svesti. U celoj Evropi se otvaraju državne škole, sa novim metodama rada, u koje su se mogla upisati sva deca, bez obzira na njihovu klasnu pripadnost. U to vreme, na području Vojvodine postoji oko 270 škola, ali u nezavidnom položaju. U takvom kontekstu odvija se i Jankovićeva reformatorska aktivnost. Odlukom Ilirske dvorske deputacije 1773. godine, Teodor Janković postao je direktor srpskih i rumunskih škola u Temišvarskom Banatu. Postao je i član Komisije koja je po nalogu Bečkog dvora, a na temelju Školskog ustava 1774. izradila plan za reorganizaciju školstva u Temišvarskom Banatu. Za uspehe u vođenju školskih poslova nagrađen je ugarskim plemstvom dobivši pridevak „ot Mirijeva“ (1774). Godine 1776. pohađao je Felbigerov tečaj, preveo je metodiku Johana Ignjaca Felbigera, tzv „Ručnu knjigu” i po njegovim principima organizovao tečajeve. Iste godine, njegovom zaslugom donet je Školski ustav za pravoslavne škole, čime je reformisano srpsko i rumunsko školstvo u Banatu, a koji će sledeće godine postati uzor za sve srpske i rumunske škole u Ugarskoj. Rumunski saradnik mu je bio Mihaj Rošu. Ovaj školski ustav bio je prvi zakon napisan srpskim narodnim jezikom. Njime su škole stavljene pod državni nadzor, propisana je starosna dob dece koja moraju pohađati školu, režim nastave i program, kvalifikacije učitelja i njegovo postupanje prema učenicima. Početkom 1777. završeno je štampanje prevoda „Ručne knjige”, čime su Srbi dobili svoj prvi pedagoški udžbenik.

Po povratku u Temišvar u julu 1777. pri normalnoj školi započeo je četvoromesečni tečaj obuke srpskog i rumunskog učiteljskog kadra. Kurseve je držao i 1778. i 1779. Na taj način prvi je otpočeo sistematsku edukaciju učitelja kod Srba u Austrijskoj carevini. U vreme njegove uprave (1776—1781) srpskim i rumunskim školama broj škola i učenika se upetostručio. Bio je aktivan na Ugarskom saboru u Požunu (danas Bratislava) 1782. kada se oštro usprotivio nastojanjima države da Srbima kao zvanično pismo nametne latinicu, a da se ćirilica održi samo u crkvenim knjigama. U svojim aktivnostima, Teodor Janković je imao razumevanje i podršku carice Marije Terezije. U Temišvaru je bio lični sekretar temišvarskog episkopa, prosvetitelja Petra Petrovića. Piše knjige: Priručnik za učitelje, Prvu srpsku čitanku i Ćirilični bukvar. Za svoj rad dobija plemićku titulu od austrijske države.

Sledeće godine (1782.) Teodor Janković se u ruskoj prestonici Sankt Petersburgu (Petrogradu) našao po pozivu carice Katarine Druge i uključio se u osmišljavanje i realizaciju reforme osnovnih škola u Ruskom carstvu. Imenovan je za člana Komisije za uređenje osnovnih škola a glavni zadatak bio mu je staranje o unapređenju nastave. Na njegovu inicijativu donet je nastavni plan za osnovne škole i otpočelo se sa organizovanjem pedagoških tečajeva za učitelje osnovnih škola, tzv. „normi“. Carskim dekretom postavljen je 1783. za direktora osnovnih škola Petrogradske gubernije, gde je osnovao Zavod za spremanje učitelja i bio mu upravnik. Zavod je 1786. prerastao u Učiteljsku seminariju a iz nje je 1804. nastao Pedagoški institut. Učestvovao je u pripremi i završnoj redakciji Ustava narodnih škola 1786.  kojim su predviđene dve vrste narodnih škola — glavne i male škole, pisao udžbenike i bio redaktor drugog izdanja Palasovog „Uporednog rečnika” (1790—1791). Napisao je i kratku istoriju Rusije, kao i „Istoriju sveta” u tri toma. Izabran je za člana Ruske akademije i Ekonomskog društva a 1791. za zasluge u reformi školstva nagrađen je i ruskim naslednim plemstvom.

Iako je do smrti ostao u Rusiji, doprineo je razvoju Karlovačke gimnazije jer je na inicijativu mitropolita Stratimirovića davao predloge za rad i nastavni plan ove škole.

Umro je u Petrogradu 3. juna 1814. godine, a sahranjen je kod crkve Aleksandra Nevskog.

Autor je većeg broja značajnih dela.